06. JUN

Analiza utjecaja državnih investicijskih fondova na kreditnom tržištu

Svakim danom dobijamo vijesti o milijardnim gubicima i patnjama svijetskih ekonomija i finansijskih korporacija prouzrokovanim investicijama u američke i zapadno evropske hipotekarne portfolie/nekretnine i finansijske kuće.

Mnogi investitori su izgubili ogromnu vrijednost u svijetskim bankama poput James Barrow-a za koga se procijenjuje da je izgubio $990 miliona sa svojim 2007. ulaganjem u Bear Stearns. Ne brinem se previše za gospodina Barrow-a, jer prilično sam siguran da je njegov životni standard i dalje daleko veći od prosiječnog stanovnika na ovoj planeti. Ali dijelim zabrinutost za štetu koju je ova kreditna kriza nanijela američkom tržištu, a time i svijetskom finansijskom tržištu (globalizacija ima domino utjecaj).
Navedeni milijardni gubitci su nanijeli ozbiljne poteškoće finansijsko-kreditnoj likvidnosti zapadnim bankama, što je u vremenu od nekoliko mjeseci (avgust – novembar 2007.) prijetilo totalnu zaleđenost zapadnog finansijskog sistema.

Dogodio nam se “Black Swan” (Crni labud) – nešto što je teoretski moguće, ali se ipak ne očekuje iz razloga što su šanse da se dogodi previše male - teorija koju je prvi počeo da koristi Nassim Nicholas Taleb upozoravajući da se previše minimizira mogućnost rizika i da banke previše zavise o rizičnim modelima koji nisu u sposobnosti da procijene nepredviđene događaje.

Međutim u novembru kada stabilnost finansijskog tržiđta nije izgledala nimalo obećavajuće, baš u momentu kada sam razmišljao da se opet vratim kuharstvu – profesijom kojom sam se bavio i izdržavao tokom studiranja, opet se desilo nešto nepredviđeno – Državni investicijski fondovi!

Državni investicijski fondovi (Sovereign Wealth Funds/Državni vrijednosni fondovi) su fondovi pod vlasništvom država koji su obično sastavljeni od valutnih rezervi, dionica, bondova, nekretnina i ostalih finansijskih instrumenata. Mada su do 2007. godine bili poprilično nepoznati u finansijskom krugu, ovi fondovi međutim ni počemu nisu novo izumjeće. Najstariji fond, Kuwait Investment Authority, je osnovan 1953. od kuvajtske zarade od naftne proizvodnje.

Zbog toga što su državni fondovi većinski formisani od vlada koje imaju budžetske surpluse i do sada su akumulirali ogromne rezerve stranih valuta, najveći fondovi se nalaze u naftno-proizvođačkim zemljama poput Ujedinjenih Emirata, Norveške, Kuvajta, Katara, Rusije, Saudijske Arabije, ali takođe u 2007. zemlje poput Kine i Južne Koreje oformile su investicijske fondove čija je vrijednost procijenjena preko 400 milijardi američkih dolara.

Najveći Abu Dhabi Investment Authority (ADIA) kontroliše oko 875 milijardi američkih dolara, slijedi Norveški The Government Pension Fund of Norway (GPF) koji vrijedi 350 milijardi američkih dolara, Government of Singapore Investment Corporation (GIC) vrijedi 330 milijardi dolara i Kuwait Investment Authority (KIA) koji vrijedi 250 milijardi dolara. Novooformljena China Investment Corporation (CIC) već ima vrijednost od 200 milijardi američkih dolara, takođe Singaporski Tenasek vrijedi 159 miliarde američkih dolara, mada oni sami sebe zvanično ne smatraju državni fondom.   Manje vrijedniji, ali koji su ipak bili jako aktivni u investicijima u 2007. su Qatar Investment Authority (QIA), Dubai Emiratov Istithmar i Saudijski Sovereign Wealth Fund.

Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (The International Monetary Fund) ukupna vrijednost ovih fondova se nalazi negdje između 2,5 – 3 triliona američkih dolara. Zbog naftne cijene, istraživačka firma International Financial Services London procijenjuje da već za 2 godine vrijednost ovih fondova će se uduplati, dok u godini 2015. vrijednost ovih fondova se očekuje da bude oko 10 triliona američkih dolara.

U zadnje vrijeme ovi fondovi su imali veoma pozitivan utjecaj na kreditnom tržištu zbog inekcije kapitala u zapadne banke koje su bile na koljenima zbog pretrpljenih masovnih gubitaka od hipotekarne katastrofe. Državni investicijski fondovi su uložili oko 60 milijardi američkih dolara u banke od početka kreditnog rizika.

Government of Singapore Investment Corp. je uložio 9,75 milijardi američkih dolara, dok ne objavljeni investitor iz Bliskog istoka je investirao oko 1,77 miliardi dolara u UBS, najviše pogođenu evropsku banku od hipotkarnog gubitka. CIC je postao 10% vlasnik Morgan Stanley-a sa investicijom od 5 milijardi dolara, ADIA je postala 4,9% vlasnik američkog giganta Citigroup-e sa investicijom od 7,5 milijardi američkih dolara, dok je Temasek kupio oko 9% Merill Lynch-a.

Finansijske institucije nisu jedine u koje su državni fondovi uložili novac:

Dubai je u decembru kupio 6,5% MGM-a, Sony, HSBC, Och-Ziff. CIC je postala najveći dioničar (9,9%) Blackstone Group-e, Dubai je kupio 20% Nasdaq-a, Barney’s, Mauser i takođe 3% EADS. Singaporski GIC je vlasnik 80 milijardi dolara vrijednosti nekretnina poput AT&T Corporate Center u Chicagu, Shiodome City Center u Tokiju i Merill Lynch-ov europski štab u Londonu. ADIA je investirala u Carlyle Group (7,5%) i Walden Capital ... Sve u svemu lista je preduga.

Uspijeh državnih fondova je teško procijeniti pošto finansijska transparentnost nije razvijena u ovim institucijama. Neki analitičari tvrde da su ovi fondovi prošle godine zaradili oko 180 milijardi američkih dolara, više od pola godišnjeg profita od proizvodnje nafte ($350 milijarde). Dok drugi izvještaj pokazuje da je norveški fond izgubio vrijednost $14,5 milijardi u prvoj četvrtini 2008. Prema dioničkim kretanjima, državni fondovi su pretrpjeli veliki pad vrijednosti zbog svojih investicija u bankarskom sektoru (i preko 20% u nekim bankama).

Ali rukovodioci ovih fondova podsjećaju javnost da su oni pasivni, konzervativni i dugotrajni investitori koji smatraju da su američke i evropske banke nisko procijenjene zbog korištenja “mark-to-market” računovodske prakse.

Aktivnost državnih fondova je napravila toliku buku da se konačno morala i održati sjednica u američkom Kongresu preispitivajući njihovu ubrzanu investiciju u američki ekonomski sistem. Mnogi kongresmeni su podigli buku da ova strana ulaganja prijete američkoj nacionalnoj sigurnosti. Tokom pokušaja da kupi nekoliko američkih luka, Dubai je naišao na ogromnu protivnost u američkoj javnosti, ali i u političkim krugovima. Na kraju, Dubai je bio primoran da povuče svoju ponudu.

Moj senator iz New York-a Chuck Schumer tvrdi da su ispitivanja investicija državnih fondova opravdana zbog toga što postoji mogućnost da ovi fondovi ulažu zbog neekonomskih faktora i prema tome njihove odluke su možda politički bazirane.  Koristeći slučaj između Rusije i Ukraine u vezi gasa, Schumer se zalaze da bilo koje američke kompanije koje imaju “stratešku važnost” za SAD ne smiju biti pod vlasništvom ovih fondova. Prošlog mjeseca, glavni čovjek Dubai World-a je upozorio EU regulatore da će njihove regulacije negativno utjecati na investiciju kapitala ovih fondova u EU. Francuski Sarkozy je otvoreno zaprijetio ovim fondovima da svojim “agresivnim” investicijama neće moći proći u Francuskoj – što je začudilo sve bankere uzimajući u obzir da nijedan fond još uvijek nije uložio veliku sumu novca u Francusku.

Međutim, javna debata je preokrenula sentimentalni protektorat zapadnih ekonomija i poštovani ekonomisti, bankeri i direktori poput Goldman Sach Peter Weinberga i Jack Welcha su stali u odbranu državnih fondova. Hank Paulson, sekretar US Treasury-a, je upravo u Emiratima gdje lobira za više investicija u američko tržište ovih fondova. Uprkos tome, svi fondovi su najavili povećano ulaganje svog kapitala u BRIC države – Brazil, Rusija, Indija i Kina – i druge ekonomije u razvoju.

Tokom početka godine, Međunarodni monetarni fond je objavio sporazum između SAD, Singapora i Abu Dhabi-ja u kojem se slažu na povećanu transparentnost finansijskih izvještaja i ciljeva ovih fondova, dok SAD obećava pristup američkom tržiđtu bez ikakvih diskriminatorskih zakona.

Nastavak investicija ponajviše raduje investicijske banke koje predstavljaju kapital ovih fondova. IFSL tvrdi da preko polovina aktive državnih fondova je u rukama menadžera investicijskih banaka. Dubaijev Sameer Al Ansari priznaje da 90% bankera koji se nalaze u Gulf regionu su “druga liga” i da tek dolazeći bankeri imaju iskustva i znanja. Kineski državni fondovi su objavili da će izdati 320 milijardi američkih dolara aktive investicijiskim bankama za rukovođenje.

Kako ovo utječe na Balkan?

Najava državnih investicijskih fondova da će nastaviti sa investicijama u razvijajuća tržista je ohrabrujuća vijest, i potencijalno znači da možemo očekivati inekciju njihovog kapitala i na naša tržišta. To će ponajviše zavisiti o bezbjednosti naših tržišta od socio-političkih faktora i nastavka ekonomskih reformi koje poboljšavaju investitorske mogućnosti da ulože svoj novac bez brige o diskriminatorskim mjerama koje su pokazane u SAD i EU. Naravno, idealna atmosfera takođe zahtijeva umanjene birokratske procedure i što manje poreze na zaradu.

Uzimajući u obzir prijateljske odnose mnogih zemalja na Balkanu sa zemljama koje imaju navedene državne investicijske fondove poput Ujedinjenih Emirata, Kuvajta, pa i Rusije kroz svoj Russian National Wealth Fund osnovan ove godine i već vrijedan $32,7 milijarde, onda sve su indikacije tu da očekujemo ovaj vrijedan kapital i u našim ekonomijama.

Prema njihovim dosadašnjim praksama, ovo takođe znači da će koristiti usluge vodećih regijskih investicijskih firmi, što u balkanskom regionu zasigurno čini Citadel Investment Services Group. Citadel Investment Services Group se savršeno poklapa sa njihovim prioritetima da sarađuju sa najkvalitetnijim i svijetsko iskusnim finansijskim stručnjacima. 

Dodaj komentar