24. AVG

Rukovodstvo Rizika = Glavobolja Bankarstva

Bankarstvo kao industrija posjeduje mnoge izazove – ovi izazovi su cesto povecani zbog bankarskog utjecaja na ekonomsko stanje jednog trzista.  Mada na nasim krajevima bankarstvo je cesto pokazano kao “sminkerski” rad, uspijesni bankeri znaju da ova tvrdnja nije tacna. 

Nikada nebih rekao da je nas posao tezi i naporniji od naprimjer jednog rudara, vec samo upozoravam potencijalne kandidate ili studente koji razmisljaju o zaposljenju u bankarskom sektoru i sanjaju o luksuznom zivotu kao onom prikazanom u filmu “Wall Street”.  Istina je da svi oni koji smo ulozili dosta sati i energije radeci u bankarstvu cesto smo nagradjeni skromnim finansijskim dobitcima.  Ali ako trazite neki posao gdje mozete iz godine u godinu proizvoditi ispod prosijecne rezultate i jos uvijek imati visok standard zivota – onda vam predlazem da budete politicar ili radnik u jednoj od mnogih javnih institucija ciji je glavni cilj bez-potrebno trosenje poreznickog novca.

Necu vas dalje moriti svojim nezadovoljstvom uslugama koje pruzaju potrosaci naseg drustvenog budzeta, jer to ionako nije najveca glavobolja kojom se mi bankeri brinemo.  Glavna briga bankarskog sektora jeste rukovodstvo rizika (eng. Risk management).

Rizik je svakodnevni dio naseg zivota.  Svakim danom dolazimo u situacije u kojim nismo sigurni kako ce se zavrsiti.  Po definiciji, rizik je sansa ili vjerovatnost da rezultat ili dogadjaj ce imati negativane posljedice.

U bankarstvu, “rizik” je vecinski povezan sa finansijskim gubitcima.  Za mnoge bankarske organizacije, rizik se ne razvija kao ko-proizvod poslovnih djelatnosti, vec rizik je njihova poslovnost.   Zbog toga ove organizacije ciljaju da rukovode rizikom, nego da rizik totalno iskljuce.

Nazalost, rukovodjenje rizika se cesto postavlja u zadnji red zbog ljudske prirode za vecom zaradom.  I kao sto sada tokom kreditne krize mozemo da vidimo, negiranje rizika moze da uzrokuje milijardnim gubitcima na trzistu.

Rukovodjenje rizikom nije jednostavna funkcija.  U vecini finansijskih organizacija, rizik je rukovodjen sa nekoliko jedinica:

1. Kreditna rizicnost – odnosi se na mogucnost da zaduzenik kredita nece biti u stanju da izpostuje sve obligacije u ugovoru.
2. Trzisna rizicnost – se sastoji od dva tipa rizika: Procijenjeni rizik (eng. Price risk) i rizik likvidnosti (eng. Liquidity risk).  Procijenjeni rizik jeste rizicnost da prihodi ce se umanjiti/pogorsati zbog promijena na trzisnim ratama ili cijenama, poput kamatnih rata, valutnih razmijena itd…  Dok rizik likvidnosti je povezana mogusnot da finansijske organizacije nece biti u stanju da ispostuje sve svoje finansijske odgovornosti svojim klijentima ili investitorima u bilo kojem slucaju.
3. Operacijska rizicnost – se odnosi na gubitke koje su prouzrokovane lose funkcionalnim unutrasnjim procedurama jedne finansijske institucije.  Ovo obuhvata sve od radne sigurnosti do pranja novca.
4. Drzavni rizik – mogucnost makroekonomske, politicke, drustvene ili neke druge kondicije koje mogu imati negativne utjecaje na bankarske finansijske interese.

Zbog toga sto obicno visina rizicnost jednog finansijskog proizvoda takodje predstavlja i najvjerovatniju mogucnost prihoda na investiciju, posljednjih godina finansijske institucije su podizale svoj apetit za rizicne investicije.  Mnogi kriticari koriste trenutnu krizu tvrdeci da su potrebne rigorozne promijene u praksama rukovodstva rizika, zauzimajuci poziciju da Basel I + II i SOX nisu dovoljno zahtijevne da ponude zastitu investitorima od mnogobrojnih rizika. 

Najznacajnija osoba u razvijanju rizicnog rukovodstva je jos uvijek Harry Markowitz, Nobelov dobitnik, nagradjen svojim dokazom da investitori nisu samo zainteresovani za najvisi povratak na svoj ulozeni novac, vec da su takodje zabirnuti o kolicini rizicnosti proizvoda u koji se ulaze njihov kapital.  Prema Harry Markowitz istrazivanju, investitori generalno radije zele da njihov investitorski portfolio bude sastavljen od mnogobrojnih vrijednosti nego od samo jedne individualne vrijednosti (diversifikacija).  Minimiziranje izlozenosti riziku je praksa koji je formalno prvi zagovarao gospodin Markowitz vec davne 1952 godine, ali ova praska je i danas najprakticniji nacin rukovodjenja rizika.

Rukovodioci rizika zasluzuju mnogo kritika na svoje prakse koje su koristili tokom osnivanja rizicnih drugo-razrednih hipotekarnih kredita na americkom trzistu.  Ali ono sto takodje zelim da spomenem jeste i investitorska odgovornost i zahtijevnost koja je uticala na mnoge finansijske institucije da izloze svoj kapital na ove visoko rizicne proizvode.

Postavimo se u poziciju direktora vec sada propale banke Bear Stearns neke 2002 godine – zamislimo da svi nasi konkurenti (Morgan Stanley, Merrill Lynch, Lehman Borthers…) ulazu u visoko rizicni proizvod X koji im omogucava povratak na investicije 30%, dok mi kao direktor Bear Stearns-a postizemo skromni povratak od 15% - u januaru 2003, nasi intitucionalni investitori bi najvjerovatnije trazili nasu ostavku, ili u jos gorem slucaju povukli svoj kapital iz nase banke u jednu od nasih konkurenata.

Zelim li da opravdam poteze koji su bankarski strucnjaci napravili u zadnjih 5 godina – ne, jer su najodgovorniji za trenutnu kreditnu krizu.  Vec samo zelim da pokazem pritisak koji se cesto izvrsi na rukovodioce kapitala sto uzrokuje njihovim visokim apetitom za rizicne investicije.

Mada su nam vec poznati propusti napravljeni tokom kreditnog pricijenjivanja rizicnosti, ipak ove godine smo imali priliku da citamo i propuste napravljene tokom operacijskim propusta poput Jerome Kerviala koji je svojim odlukama, bez icijeg odobrenja, kostao Societe Generale 7.14 milijardi americkih dolara.  Ili greska japanskog trader-a u Mizuho Securities koji je umjesto da proda jednu jedinicu J-Com za 610,000 JPY, prodao 610,000 jedinica J-Com za 1 JPY.  Mada su bezuspijesno pokusali cetiri puta da otkazu prodaju, greska je kostala banku oko 30 milijardi JPY i snizilo Nikkei 225 indeks vise od 300 poena.

Mogao bih satima pisati o greskama i losim procijenama rukovodioca rizika koje su kostale banke milijarde, ali cilj ovog clanka nije da brukamo gresnike, vec samo da obratimo paznju na rizicnost kojim se bavimo mi bankeri, i na odgovornost koju imamo prema nasim klijentima, i ekonomskim kondicijama u sustini.

Ignorisanje bilo kojih rizika ce zasigurno imati negativne posljedice, a u nekim slucajevima poput Bear Stearns i Indy Mac banke – katastrofalne!  Samo slijediti regulatorske propise nije dovoljno da se umanji izlozenost potencijalnim gubitcima, i obazvezni smo da pratimo vise paznje na nase prakse.  Ja zasigurno ne zelim da budem povezan sa bilo kakvim gubitcima poput spomenutog Kerviala.

Dodaj komentar