Kada sam prije dva mjeseca pisao o potrebnim promijenama koje su investitori zahtijevali u cilju poboljsanja rukovodstva finansijskog sistema, nisam ni sanjao da cu doziviti socijalisticki ozivljaj promijene na trzistu - nacionalizacija finansijskog sistema.

Zbog naglog pogorsanja likvidnosti americkih banki i u slucaju American International Group-e (AIG), americka vlada je primorana da pruzi potrebni kapital institucijama poput Fannie Mae, Freddie Mac, i osiguravajucoj kuci AIG. Postoje kriticari koji smatraju ovo groznim porazom kapitalistickog sistema, kritizirajuci vladu sto ne dozvoljavaju propast kompanija koje su godinama pravile lose poslovne odluke. Licno, ne pripadam ovoj grupi misljenja. Ali dijelim zabrinutost kakav ce utjecaj ovo imati na kratko-rocni i dugo-rocni razvoj finansijskog sistema.

Mislim da je vise nego jasno da nedostatak vladine podrske bi znacilo totalni propast navedenih kompanija sto bi unistilo bilo koju preostalu dozu samopouzdanja investitora. Propast AIG bi imalo globalne posljedice koje niko nebi mogao smiriti. Ako su najnovije novosti tacne, onda vec veceras americki Fed pruza kapital od 80 milijardi americkih dolara osiguravajucoj grupi AIG i americka vlada ovom odlukom postaje 80% vlasnik ove grupe koristeci bridge loan finansiranje.

Ovo je tesko vrijeme finansijskih trzista, i svaka firma je u opasnosti da bude u nevoljama svojom ne obzirnoscu likvidnog kapitala. Oni koji kazu da su neke banke previse velike da propadnu poput Bank of America i Citigroup-e, slazem se da mogucnosti da ova dva giganta propadnu su minimalna, ali ne zbog toga sto su veliki, vec zbog toga sto imaju dovoljno likvidnog kapitala na svojim knjigama koji im omogucava da nastave svoju operacijsku poslovnosti. Mozda ovo postavlja u pitanje cijelu strukturu investicionog bankarstva tokom finansijskih kriza. Bank of America i JP Morgan su imale kvalitetniji menadzement, ali kljucna stvar sto ove tri banke su imale tokom ovih katastrofalnih dana jeste depozite svojih kljenata sto Merill Lynch, kao investiciona banka, nije imao. Velicina nema nikakve veze sa uspijesnoscu, da je to tacno valjda bi i danas postojao Sovijetski Savez da je velicina jedini faktor uspijesnosti.

Iz bilo kojeg pogleda dogadjaji na americkom finansijskom trzistu ne donose nikakvo ljubazno iznenadjenje pogotovo za male investitore. Prosijecni americki stanovnik gleda kako njegov/njen penzijski fond bez prestanka gubi vrijednost postavljajuci u pitanje da li ce uspijeti da se penzonise u svojoj 65toj godini. Vladina akcija spasava AIG ali ni u kom slucaju ne spasava ulagace od AIG. 

Postavlja se pitanje kake ce vlada da kontrolise svoj kapital u ovim firmama!? Kako ovaj potez treba da posmatra firma poput State Farm, Nationwide ili bilo koje druge osiguravajuce kuce koja nije pod vladinom kontrolom? Zasigurno moraju biti zabrinuti da jedan od njihovih konkurenata ce upravo biti pod vlasnistvom tijela, americke vlade, koja takodje ce da regulise prakse osiguravajucih institucija.

I naravno, izlozenost i koriscenje poreskog novca za potrebe firmi koje su same sebe dovele u ovu situaciju nikome ne donosi osmijeh na lice.

Tesko je komentarisati najnovije dogadjaje sa sigurnscu. Jos uvijek ne znamo sve informacije i sporazume izmedju americke vlade i ovih vac navedenih institucija. Ali zasigurno mozemo ocekivati nastavak krize, i nadati se da ce se konacno desiti taj momenat preokreta na americkom, a tim i globalnom, finansijskim trzistu.

Komentari (0)

Bankarstvo kao industrija posjeduje mnoge izazove – ovi izazovi su cesto povecani zbog bankarskog utjecaja na ekonomsko stanje jednog trzista.  Mada na nasim krajevima bankarstvo je cesto pokazano kao “sminkerski” rad, uspijesni bankeri znaju da ova tvrdnja nije tacna. 

Nikada nebih rekao da je nas posao tezi i naporniji od naprimjer jednog rudara, vec samo upozoravam potencijalne kandidate ili studente koji razmisljaju o zaposljenju u bankarskom sektoru i sanjaju o luksuznom zivotu kao onom prikazanom u filmu “Wall Street”.  Istina je da svi oni koji smo ulozili dosta sati i energije radeci u bankarstvu cesto smo nagradjeni skromnim finansijskim dobitcima.  Ali ako trazite neki posao gdje mozete iz godine u godinu proizvoditi ispod prosijecne rezultate i jos uvijek imati visok standard zivota – onda vam predlazem da budete politicar ili radnik u jednoj od mnogih javnih institucija ciji je glavni cilj bez-potrebno trosenje poreznickog novca.

Necu vas dalje moriti svojim nezadovoljstvom uslugama koje pruzaju potrosaci naseg drustvenog budzeta, jer to ionako nije najveca glavobolja kojom se mi bankeri brinemo.  Glavna briga bankarskog sektora jeste rukovodstvo rizika (eng. Risk management).

Rizik je svakodnevni dio naseg zivota.  Svakim danom dolazimo u situacije u kojim nismo sigurni kako ce se zavrsiti.  Po definiciji, rizik je sansa ili vjerovatnost da rezultat ili dogadjaj ce imati negativane posljedice.

U bankarstvu, “rizik” je vecinski povezan sa finansijskim gubitcima.  Za mnoge bankarske organizacije, rizik se ne razvija kao ko-proizvod poslovnih djelatnosti, vec rizik je njihova poslovnost.   Zbog toga ove organizacije ciljaju da rukovode rizikom, nego da rizik totalno iskljuce.

Nazalost, rukovodjenje rizika se cesto postavlja u zadnji red zbog ljudske prirode za vecom zaradom.  I kao sto sada tokom kreditne krize mozemo da vidimo, negiranje rizika moze da uzrokuje milijardnim gubitcima na trzistu.

Rukovodjenje rizikom nije jednostavna funkcija.  U vecini finansijskih organizacija, rizik je rukovodjen sa nekoliko jedinica:

1. Kreditna rizicnost – odnosi se na mogucnost da zaduzenik kredita nece biti u stanju da izpostuje sve obligacije u ugovoru.
2. Trzisna rizicnost – se sastoji od dva tipa rizika: Procijenjeni rizik (eng. Price risk) i rizik likvidnosti (eng. Liquidity risk).  Procijenjeni rizik jeste rizicnost da prihodi ce se umanjiti/pogorsati zbog promijena na trzisnim ratama ili cijenama, poput kamatnih rata, valutnih razmijena itd…  Dok rizik likvidnosti je povezana mogusnot da finansijske organizacije nece biti u stanju da ispostuje sve svoje finansijske odgovornosti svojim klijentima ili investitorima u bilo kojem slucaju.
3. Operacijska rizicnost – se odnosi na gubitke koje su prouzrokovane lose funkcionalnim unutrasnjim procedurama jedne finansijske institucije.  Ovo obuhvata sve od radne sigurnosti do pranja novca.
4. Drzavni rizik – mogucnost makroekonomske, politicke, drustvene ili neke druge kondicije koje mogu imati negativne utjecaje na bankarske finansijske interese.

Zbog toga sto obicno visina rizicnost jednog finansijskog proizvoda takodje predstavlja i najvjerovatniju mogucnost prihoda na investiciju, posljednjih godina finansijske institucije su podizale svoj apetit za rizicne investicije.  Mnogi kriticari koriste trenutnu krizu tvrdeci da su potrebne rigorozne promijene u praksama rukovodstva rizika, zauzimajuci poziciju da Basel I + II i SOX nisu dovoljno zahtijevne da ponude zastitu investitorima od mnogobrojnih rizika. 

Najznacajnija osoba u razvijanju rizicnog rukovodstva je jos uvijek Harry Markowitz, Nobelov dobitnik, nagradjen svojim dokazom da investitori nisu samo zainteresovani za najvisi povratak na svoj ulozeni novac, vec da su takodje zabirnuti o kolicini rizicnosti proizvoda u koji se ulaze njihov kapital.  Prema Harry Markowitz istrazivanju, investitori generalno radije zele da njihov investitorski portfolio bude sastavljen od mnogobrojnih vrijednosti nego od samo jedne individualne vrijednosti (diversifikacija).  Minimiziranje izlozenosti riziku je praksa koji je formalno prvi zagovarao gospodin Markowitz vec davne 1952 godine, ali ova praska je i danas najprakticniji nacin rukovodjenja rizika.

Rukovodioci rizika zasluzuju mnogo kritika na svoje prakse koje su koristili tokom osnivanja rizicnih drugo-razrednih hipotekarnih kredita na americkom trzistu.  Ali ono sto takodje zelim da spomenem jeste i investitorska odgovornost i zahtijevnost koja je uticala na mnoge finansijske institucije da izloze svoj kapital na ove visoko rizicne proizvode.

Postavimo se u poziciju direktora vec sada propale banke Bear Stearns neke 2002 godine – zamislimo da svi nasi konkurenti (Morgan Stanley, Merrill Lynch, Lehman Borthers…) ulazu u visoko rizicni proizvod X koji im omogucava povratak na investicije 30%, dok mi kao direktor Bear Stearns-a postizemo skromni povratak od 15% - u januaru 2003, nasi intitucionalni investitori bi najvjerovatnije trazili nasu ostavku, ili u jos gorem slucaju povukli svoj kapital iz nase banke u jednu od nasih konkurenata.

Zelim li da opravdam poteze koji su bankarski strucnjaci napravili u zadnjih 5 godina – ne, jer su najodgovorniji za trenutnu kreditnu krizu.  Vec samo zelim da pokazem pritisak koji se cesto izvrsi na rukovodioce kapitala sto uzrokuje njihovim visokim apetitom za rizicne investicije.

Mada su nam vec poznati propusti napravljeni tokom kreditnog pricijenjivanja rizicnosti, ipak ove godine smo imali priliku da citamo i propuste napravljene tokom operacijskim propusta poput Jerome Kerviala koji je svojim odlukama, bez icijeg odobrenja, kostao Societe Generale 7.14 milijardi americkih dolara.  Ili greska japanskog trader-a u Mizuho Securities koji je umjesto da proda jednu jedinicu J-Com za 610,000 JPY, prodao 610,000 jedinica J-Com za 1 JPY.  Mada su bezuspijesno pokusali cetiri puta da otkazu prodaju, greska je kostala banku oko 30 milijardi JPY i snizilo Nikkei 225 indeks vise od 300 poena.

Mogao bih satima pisati o greskama i losim procijenama rukovodioca rizika koje su kostale banke milijarde, ali cilj ovog clanka nije da brukamo gresnike, vec samo da obratimo paznju na rizicnost kojim se bavimo mi bankeri, i na odgovornost koju imamo prema nasim klijentima, i ekonomskim kondicijama u sustini.

Ignorisanje bilo kojih rizika ce zasigurno imati negativne posljedice, a u nekim slucajevima poput Bear Stearns i Indy Mac banke – katastrofalne!  Samo slijediti regulatorske propise nije dovoljno da se umanji izlozenost potencijalnim gubitcima, i obazvezni smo da pratimo vise paznje na nase prakse.  Ja zasigurno ne zelim da budem povezan sa bilo kakvim gubitcima poput spomenutog Kerviala.

Komentari (0)

Vec sam pisao o kreditnoj krizi koja je zahvatila finansijsko trziste sredinom 2007 godine.  Gubitci se jos uvijek dodaju, i strucnjaci jos uvijek predvidjaju milijardne gubitke svijetskih finansijskih kuca – posljedica izlozenosti visoko rizicnim drugo-razrednim hipotekarnim kreditima.

Ova kreditna kriza je uveliko nanijela stetu svijetskoj ekonomiji, neki tvrde da je americka ekonomija u recesiji a evropska slijedi, dok drugi tvrde da smo dotakli “dno”…  Ali uglavnom, svi finansijski strucnjaci pokusavaju da pronadju tu carobnu formulu koja bi im omogucila da prevladaju ovo usporenje u ekonomiji i osiguraju svojim klijentima sto bolji povratak na njihov kapital.

Medjutim, carobna rijec ove krize jeste “securitization”.

Naravno, nadam se da primjetite sarkazam u mojim rijecima.  Ne postoji zlatni metak koji ce rijesiti sve probleme nanesene kreditnom trzistu od kraha hipotekarnih kredita u SAD-u i Zapadnoj Evropi.  Ali najbolji nacin pretpostavke da kreditna kriza se zavrsava bice stanje securitizacijskih portfolija svijetskih finansijskih giganata.  Posle svega, securitization trziste je zapravo otkrilo ovu kreditnu krizu sredinom 2007 godine zbog toga sto je cijeli proces securitizacije osnovan da se finansira americko trziste hiptekarnih kredita tokom 1970tih uz pomoc Ginnie Mae (vladina agencija).

Securitization je procedura kroz koju izdavac osnuje finansijski instrument sastavljajuci finansijske vrijednosti ili buduce prihode i onda plasira te novo-stvorene finansijske instrumente investitorima na trzistu.  Ovo pripada strukturisanom finansiranju, sto u najjednostavnijem objasnjenju, jeste finansiranje bazirano na rezultatima i toku kes prihoda u proslosti.

Ova procedura moze biti sastavljena od bilo koje finansijske vrijednosti i cilj securitizacije jeste stvorenje likvidnosti na trzistu.  Samo neke od mnogih vrijednosti koje mogu biti pretvorene u securitizacijski portfolio su hiptekarni krediti, automobilski krediti, studentski krediti, naplacivanja od kredit kartica, korporativni dugovi itd…

Primjer securitizacije jeste finansiranje firme X koja je izdala veliki broj studentskih kredita i zeli da poveca nivo gotovine (cash-a) zbog namjere da nastavi sa izdavanjem buducih studentskih kredita.  Medjutim, u slucaju da firmin kreditni rejting nije najpovoljniji i banke zahtijevaju visoke kamatne rate, onda vec spomenuta firma X moze osnovati uz pomoc neke finansijske institucije ili banke portfolio pojedinih visoko rangiranih (ili u kreditnim procijenama – nisko rizicnih) studentskih kredita, koji posle osnivanja, banka moze da proda investitoru pravo na prihode portfolija za povoljnija finansiranja buducih studentskih kredita koje namjerava firma X izdati.

Tokom ovog procesa, u vecini slucajeva postoje tri glavne stranke:

1. Originator, u ovom slucaju firma X, jeste finansijska institucija koja je osnovala pocetne kredite.
2. Special Purpose Vehicle (SPV-issuer/izdavac) je pravno tijelo osnovano od banke, ili u mnogim slucajevima od originatora kredita.  SPV prima prihode od originatora i onda ih plasira svojim investitorima.
3. Investitor je stranka koja posjeduje kapital da finansira pojedine projekte ili instrumente sa kojima dobija diversifikaciju svojih investicija.  Ovo objasnjava naprimjer kako evropska banka poput UBS su “uhvacene” sa mnogo izlozenosti americkom trzistu nekretnina.

Banke su imale veliku prednost koristeci securitizaciju u tome sto do sada ovi nisko rizicni SPV su po pravilama “skriveni” od firminih finansijskih izvjestaja i prema tome SPV izbjegava bilo kakve poreze na prihode.  Takodje u slucaju da originator bankrotira, SPV i investitori bi jos uvijek imali pravo na prihode od, u navedenom slucaju, studentskih kredita.

Tradicionalno, izdavaci SPV-a i kreditne agencije (poput Moody's) koje se iskljucivo bave procijenjivanjem kreditnog rizika su postavljali rejting na vrijednost SPV-a.  Ovaj rejting je onda ponudjen investitorima koji bi odlucili da li zele da ponude finansijska sredstva orignatoru.

Po pravilima, izdavac SPVa je primoran da svake godine izvrsi procijenu rizicnosti portfolija i u slucaju da se rizicnost pogorsa, onda je odgovoran da obavijesti investitora.

Kako ovo utjece na trenutnu kreditnu krizu?

Prosle sedmice, Citigroup je primorana da povrati blizu $20 milijardi securitizacijskih instrumenata na svoje knjige i plati 100 miliona americkih dolara kazne zbog toga sto prema New York regulatorima nije korektno procijenila rizicnost ovih instrumenata.  Ovo naravno pogorsava likvidnost banke poput Citigroupe, jer ne samo da je primorana da plati kaznu, vec i cinom povratka 20 milijardi americkih dolara finansijskih instrumenata na svoje knjige, takodje ce biti primorana da plati poreze na ove vrijednosti zbog pogorsanja kreditne rizicnosti.

Zbog pogorsanog stanja americkog trzista nekretnina, investitori izbjegavaju portfolije koji su sastavljeni od hipotekarnih kredita, zbog cega banke su primorane da kredite zadrzavaju na svojim finansijskim knjigama i ne poboljsava njihovu likvidnost.  Ovo takodje je jedan od glavnih razloga zbog cega su banke primorane da traze inekciju kapitala.

Neki od utjecaja koji i nisu primjeceni u medijama jesu promijene koje su se desile u vecini americkih banka – sve od prihvatljivosti rizicnosti pa do totalne promijene ljudskog talenta u pojedinim uredima kreditnog menadzmenta.  Banke sve manje i manje tolerisu rizicnost sto sve teze omogucava klijentima da finansiraju svoje operacije zbog bankarskog ne odobrenja klijentskim kreditnim zahtijevima.

Kriticnost jeste u tome sto ekonomija poput americke je totalno zavisna o kreditnom finansiranju i ova kreditna kriza samo pogorsava cijelokupno ekonomsko stanje u Americi usporavajuci mnoge potencijalne poslovne namjere americkih kompanija zbog otezanog pristupa kreditnim sredstvima.

Ovo je natjeralo americki Fed da preuzme neke od visoko procijenjenih kreditnih dugova sa bankarskih knjiga, sto bi omogucilo americkim bankava visu likvidnost i nastavkom kreditiranja klijentskih operacija – sve u nadi ubrzanom ekonomskom stimuliranju.  Medjutim, Fed odbija da prihvati bilo koja kreditna sredstva koja su sastavljena od hipotekarnih dugova ili bankarskih finansija.  Naravno, zbog rizicnosti.

Sto me dovodi u zakljucak da jedini faktor koji moze da pruzi oporavak americkom kreditnom trzistu, koji ima ogroman utijecaj na globalno trziste, jeste oporavak americkog trzista nekretnina.  Investitorima je potrebno pouzdanje da je sigurno ulagati u americke hipotekarne kredite i povecavati likvidnost americkih finansijskih institucija preuzimajuci milijardne kredite koje se trenutno nalaze na knjigama americkih bankarskih institucija.

Kada ce se ovo dogoditi je bilo cija pretpostavka.

Komentari (0)

Glavni problem na trzistu jos uvijek predstavlja kreditna kriza i stabilnost finansijskih institucija.  Zatvorenje kalifornijske Indymac Bank, i ogromni pad Fannie Mae i Freddie Mac hipotekarnih kuca je primoralo americke regulatorske agencije da smire trziste obecavajuci “spasovni plan” za ova dva giganta.  Uprkos vladinoj intervenciji, poteskoce kroz koje prolaze ove semi-privatne institucije su imale negativan utjecaj na dionicko trziste.  Optimiste smatraju da je ovo odlican potez Bernankove i Paulsonove administracije u nadi da ce donijeti osjecaj sigurnosti u finansijsko trziste, dok kriticari ovu odluku nazivaju “socijalistickom” smatrajuci da ovo postavlja poreznicki novac u rizik.

Radeci vec nekoliko godina u americkoj kreditnoj industriji, pragmaticnog sam misljenja o uticaju ove odluke.  Nikada nije idealna situacija kada jedna institucija nije u sposobnosti da sama rijesi svoje probleme, ali uzimajuci u obzir vaznost koju igraju Fannie i Freddie na americkom finansijskom trzistu, onda shvatam da je ova odluka bila jedina opcija koja je preostala za regulatore.  Vaznost ove odluke ce zasigurno imati utjecaj kada regulatori budu pravili potrebne promijene finansijskim sistemima (pogledaj temu Razvoj Finansijskih Sistema).  Nazalost, Fannie i Freddie su savrsen primjer sistematskog rizika.

Paulson opravdava svoju podrsku Fannie i Freddie-u time sto ce ovi potezi donijeti samopouzdanje u finansijsko trziste, dok Bernanke smatra da je intervencija bila potrebna zbog toga sto jedini nacin ekonomskog rasta jeste rijesavanje kreditne krize.  A posto Fannie Mae i Freddie Mac su dva najveca igraca na americkom hipotekarnom trzistu onda njihova stabilizacija je kljucna za ekonomsku stimulaciju.

Ovo objasnjenje zbunjuje mnoge nas koji nemozemo da shvatimo kako vladina intervencija, zapravo finansijska podrska, ce ostvariti cilj rasta pouzdanja medju investitorima?!  Investitori su propratili ovu odluku kao dokaz da kreditna kriza jos uvijek nije pri kraju, i FDIC-ova (agencija koja kontrolise bankarstvo u SAD) izjava da regionalne americke banke su pod velikim pritiscima samo dodaje vise skepticizma medju investitore o prijasnjim prognozama da ce se vec krajem ove godine dogoditi ekonomski oporavak.

Zbog uvecanog pritiska koji osjecaju americki kupci ponajvise zbog rasta cijena energije, mnogi analisti prave promijene svojim prognozama i ocekuju da ce se oporavak americke ekonomije desiti pocetkom ili tek sredinom 2009 godine.

Komentari (0)

Zivimo u vremenu kada se promijene desavaju velikom brzinom.  Ove promijene i trendovi su zahvatili i finansijske sisteme gdje smo svjedoci izumijeca novih finansijskih/bankarskih proizvoda.  Ovi najnoviji prozivodi su cesto fokus debata finansijskih strucnjaka – protivnici tvrde da mnogi finansijski proizvodi su previse rizicni i da ne slijede pravila transparentnosti, dok inovatori ovih cesto egzoticnih finansijskih instrumenata tvrde da nova vremena poslovne razvijenosti zahtijevaju kompleksne  proizvode koji su sposobni da stignu u susret investitorskim zahtijevima i njihovim kapitalom.

Kreditna kriza koja nas je zahvatila sredinom 2007 godine nas podsjeca da je vrijeme da se naprave potrebne promijene nad globalnim finansijskim sistemom koji bi omogucio vecu transparentnost i umanjio rizicnost investicija u finansijsko trziste.

U svom govoru proslog mijeseca, CEO Citigroup-e Vikram Pandit, je rekao da forma i sadrzaj promijena koje ce utjecati na razvoj buducih finansijskih sistema ce ponajvize zavisiti o tehnoloskim inovacijama i trzisnim regulacijama.

Postoji nekoliko faktora koji forsiraju promijenu finansijskih sistema.  Prvi i najvazniji jeste nevjerovatna kreacija bogatstva na trzistima u razvoju (emerging markets).  Prije 8 godina, GDP BRIC drzava (Brazil, Rusija, Indija i Kina) je sastavljao nekih 15% GDP-a G6 drzava.  U narednih 20 godina, pretpostavlja se da ce GDP BRIC drzava porasti na 50% GDP-a G6 drzava, dok za 40 godina GDP BRIC drzava ce najvjerovatnije biti veci od GDP-a G6 drzava.

Takodje, investicije Drzavnih Investicijskih Fondova (Sovereign Wealth Funds) o kojim sam vec pisao ce takodje da se povecaju i njihov kapital ce se povecati sa 3 triliona americkih dolara na 15 triliona americkih dolara u 2015 godini.  Zapadni finansijski sistemi su primorani da prihvate ovaj kapital, i omoguce laksi dostup trzistu i njihovim investicijama.

Naravno, direktori velikih finansijskih institucija takodje stavljaju pritisak na regulatore da promijene praksu "mark to market" racunovodskog modela koji prema njihovim tvrdnjama uvelicava gubitke prouzrokovane investicijama u hipotekarne portfolije.

Razvoj BRIC ekonomija takodje ima pozitivan utjecaj na razvoj multinacionalnih kompanija koje ce svojim aktivnostima i investicijama imati utjecaj na finansijsko trziste.  Vec vidimo akvizicije poznatih zapadnih giganta poput Range Rovera od indijske TATA Motors.  Jos uvijek sam u dilemi jeli ovo trend novog raspodijeljenja bogatstva ili samo nova kreacija bogatstva u trzistima u razvoju?  Ipak smatram da razvijanje novih trzista ne znaci da ce vec razvijena trzista izgubiti vrijednost.  Mada mnogi smatraju da ako se prosijcni stanovnik Kine obogacuje da to automatski znaci da prosijecni stanovnik na Zapadu gubi vrijednost – ja se tome protivim.

Prema Morgan Stanley i McKinsey istrazivanjima, srednja klasa raste 3 do 4 puta brze nego dugo-trajna prosijecna populacija, dok Svijetska Banka predvidja da broj stanovnika koji su klasifikovani kao “srednja klasa u razvoju” ce se uduplati do godine 2030 u zemljama poput Kine i Indije, ali takodje i u drugim zemljama poput juzno-istocne Evrope.

Mnogi od ovih stanovnika do sada nisu uopste trebali usluge bankarskih institucija, i bankrastvo za njih je jos uvijek prilicno nepoznata praksa.  Sto naravno predstavlja ogromnu mogucnosti i potencijal finansijskim institucijama da pruzi usluge ovoj populaciji i dodje u susret njihovim potrebama, omogucavajuci ulazak njihovog kapitala u globalna kapitalna trzista.  O ovome vise mozete procitati u gospodin Nikolicevom objasnjenju “demokratizacije trzista”.

Drugi izazovi za finansijske institucije jeste ubrzana medjutrzisna trgovina izmedju drzava u razvoju.  Svima su nam poznate cifre i popularnost trgovanja izmedju razvijenih trzista i BRIC-a, medjutim prema Medjunarodnom Monetarnom Fondu (International Monetary Fund) intra-regionalna trgovina izmedju azijskih zemalja se je povecala blizu 9 puta tokom posljednjih 20 godina.  Ovaj trend nije samo u Aziji, vec i na nasim trzistima na Balkanu.  Posle Italije, BiH i Crna Gora su dva najveca (eksport) trgovinska partnera Srbiji.  Makedonija dolazi u petom mijestu sa 4.7% izvoza.

Ovaj visoki nivo trgovine pravi izazov finansijskim institucijama da omoguce sto laksi i efektivniji nacin razmijene robe i kapitala.  Ovi trendovi zahtijevaju strucnost finansijskih institucija da kreiraju finansijske instrumente koji olaksavaju poslovne odnose izmedju partnera.  Ovo nije nimalo lahak zadatak za mnoga trzista zbog nedostatka kvalifikovanih finansijskih strucnjaka (kadra) ali i u nekim slucajevima nedostatka finansijskih institucija koje su sposobne da ispune zahtijeve svojih multi-nacionalih klijenata.  Finansijska arhitektura se nemoze nimalo podcijeniti tokom stimulacije drzavnih ekonomija.

Mada izazovi postoje, imamo razloga da budemo optimisti.  Zbog razvoja moderne tehnologije, finansijske usluge su blize globalnoj populaciji i korporacijama nego ikad prije.  Da li to bilo mobilno bankarstvo, elektronsko bankarstvo ili neki drugi nacin modernih finansijskih usluga – razvoj bankarstva na trzistima u radjanju je sve brzi i efikasniji.  Institucije su sve vise u mogucnosti da rukovode finansijskim kapitalom sa manjim troskovima nego ikada prije.  I prilicno je sigurno reci da tehnolosko napredovanje ce nastaviti sa novim inovacijama i u buducnosti.

Ono sto nije jasno jeste razvoj regulacija. 

U nasem je interesu da se osnuje transparentnost nad kapitalnim trzistem sto bi omogucilo povjerenje investitorima da uloze svoj novac u standardizovane proizvode sa svim mogucim objavestenjima finansijskih podataka i mogucih rizika.

Jos jedna od dilemma bice zahtijev kapitala i likvidnosti finansijskih institucija na globalnim trzistima.  Rizici nisu uvijek u istim mjerama na razlicitim trzistima i prema tome tesko je doci u konsensus koliko je potrebno dovoljno operativnog kapitala na bankarskim knjigama. 

Regulatori ce morati da pronadju formulu koja ce dopustiti bankama da rukovode svojim kapitalom kako god zele (pa makar to znacilo da izgube sve), ali u isto vrijeme da osiguraju da pad jedne finansijske institucije ne zaprijeti gubitke cijelom finansijskom sistemu.  Ovaj sistematski rizik finansijkih trzista se je osjetio pocetkom ove godine u slucaju Bear Stearn-sa, koji sa svojom slabom likvidnoscu je zaprijetio cijelom trzistu tokom svoje propasti i konacne prodaje JP Morgan banci.

Dosta toga je ucinjeno (Basel II je potvrdio svoju efektivnost u mnogim slucajevima dok u nekim se je pokazao totalno nemocno) da se dostigne sto kvalitetnije globalno finansijsko trziste, ipak ispred nas je ostalo dosta toga da ucinimo urednijim u finansijskim trzistima.  Ako postoji jedan faktor koji apsolutno ne smije zaostati svijetskim poslovnim zahtijevima, onda su to finansijske institucije!

Komentari (0)

“Pratite moje savjete i postanite milioneri!”, “Kupite moju knjigu, i naucite kako pretvoriti $1000 u $1000000....”, “Za samo $9,99 mjesecno mozete konacno postici finansijsku sigurnost..”...

Ovo su samo jedna od mnogih obecanja koje mozemo vidjeti u americkim magazinima, novinama, TV showovima i ostalim medijskim formama koje dohvacaju brojne stanovnike koji su zbunjeni sta se trenutno desava sa americkom berzom.  Prosijecni amerikanac je zabrinut za svoj penzijski fond koji je izlozen trzisnim rizicima.  Gledajuci vecernje vijesti covjek dobije misljenje da cijeli svijet propada, da ne postoji nista pozitivno u ekonomskom/finansijskom trzistu, i do toga je doslo da neki “strucnjaci” tvrde da sva savremena industrijska izumijeca nece vise biti korisna jer necemo biti u stanju priustiti potrebnu kolicinu nafte da ih koristimo.

Smak svijeta?!?  Hmm... Koliko puta je moguce da se smak svijeta dogodi?!  Ako se dobro sjecam vec smo otisli u propast 1999/2000 godine tokom Y2K krize!? 

Normalna je stvar da investitore uhvati panika od moguce recesije i da pocnu da razmisljaju da povuku svoj novac sa trzista, ali ako uzmemo u obzir da Sjedinjene Americke Drzave prodju kroz recesiju prosijecno svake 4.75 godine (Od 1940-tih americko trziste je proslo kroz 10 recesija), i da prosijecna recesija traje 216 dana (Global Financial Database, Haver, i Citi Investment Research) onda prema ovim cinjenicama iskusni investitori i portfolio menadzeri ce iskoristiti pad na trzistu i kupiti dionice cija vrijednost je nisko procijenjena zbog poteskoca na trzistu. 

Mnogo puta cujemo pitanje poput “Ako smo uvijereni da prolazimo kroz recesiju i da ce trziste da opada, zasto onda da ne povucemo kapital i vratimo se na trziste kad recesija prodje!?”   Mada se ovo cini kao odlicna ideja ali u njoj postoji jedan ogromni kiks – veoma je tesko predviditi dane kada se desi najveci porast na trzistu, i ako promasimo samo nekoliko dana rasta, onda nas investicijski portfolio moze potencijalno biti ostecen i u dvocifrenim procentima.  Takodje, recesija je unazadno mjerilo trzista.  Zapravo jedini nacin da znamo za sigurno da li trziste prolazi kroz recesiju jeste kada imamo dva uzastopna kvartalna (6 mijeseci) pada GDP-a.  Sto znaci – ako uzmemo u obzir da prosijecna recesija traje 216 dana, onda po statistici dolazimo u zakljucak da u momentu kada zasigurno mozemo zakljuciti da smo u recesiji (180 dana pada GDP-a) vec tada treba da se pripremamo za preokret na trzistu i kraju recesije.

Opasno bi bilo negirati cinjenicu da se trenutno svijetska trzista nalaze u nepogodnim vremenima, i da postoji sansa da najvece svijetsko trziste, SAD i EU, krece u recesiju.  Trenutno se nalazimo u globalnoj inflaciji koja prijeti ubrzanom sporenju svijetskih ekonomija.  Multinacionalne korporacije nam daju znakove da njihovi izvjestaji zarade nece zadovoljiti mnogobrojne dionicare i analiste.  Sve su ovo veoma ozbiljne cinjenice koje zastrasuju mnoge investitore da uloze svoj novac u trziste.  Rizici apsolutno postoje!

Ali zelim da budem veoma jasan da ulaganje u dionicko trziste i fondove se nemoze porediti sa kladjenjem.  Niko, pa ni najuspijesniji investicijski savjetnici i portfolio menadzeri, nemogu obecati svojim klijentima da ce od njihovih 1000 eura pretvoriti u 100,000 za nekoliko godina. (Postoje slucajevi silnih obecanja nekih sumnjivih bankera, i o ovim mastovitim obecanjima cesto mozemo citati u sekcijama “Crne Hronike” u lokalnim i finansijskim novinama.)  Ali sa sigurnoscu tvrdim da solidna dionica ili fond ce biti bolja investicija novca nego cuvanja tog istog novca u bankovskom racunu u dugorocnom pogledu.

Slusajuci mnoge americke strucnjake koji su ostvarili zavidne rezultate godinama rukovodeci investicijske fondove, onda mozemo doci u zakljucak da postoje metode uspijesne investicije.  Ako budemo koristili slijedece savijete, onda su sanse na nasoj strani da mozemo se nadati zadovoljavajucem povratu na nas novac ulozen u trziste, ali i takodje umanjiti nase gubitke tokom trzisne korekcije kroz koju trenutno mnoga svijetska trzista prolaze.  Posto je americko trziste u panicnom stanju, naredni savjeti su veoma aktuelni i smatrani kao “sigurnosni” potezi.  (Licno, ne svidja mi se koriscenje rijeci “sigurnosni”, vise mi odgovara “manje rizicni”)

1. Koristite Profesionalne Savjetnike.  Vas novac je vrijedan, i u vasem je interesu da vas predstavlja neko ko se profesionalno bavi investicijama.  Mada svi smo culi fantasticnu pricu kako je neki totalni neznalica ulozio novac u neku nepoznatu dionicu i imao nevjerovatne rezultate, ipak sanse su da za svaki slucaj uspijesnosti neznalica, postoji dosta vise slucaja totalnog gubitka novca slabo informisanih investitora koji su izgubili novac.  Izaberite savjetnika koji vec ima dokazane uspijesne rezultate.
2. Odradite Detaljano Istrazivanje.  Saznajte gdje ulazete novac citajuci finansijske izvjestaje, kondiciju na trzistu, industrijska desavanja itd itd...  Ovi faktori se cesto mijenjaju, nekada i dnevno, tako da je preporucljivo da najmanje sedmicno pratite desavanja na trzistu i kako to utice na vas portfolio/fond.
3. Diversifikacija.  Nije preporucljivo da ulozite svoj kapital u samo jednu dionicu, ili sektor.  Diversifikacija ne znaci samo mnostvo kompanija, vec i industrija.  Ulozite u razlicite industrije a ne u razlicite firme koje se nalaze u istom sektoru.
4. Uvijek izaberite vodju industrije.  Cesto se investitori zbune i ne primjete razliku izmedju atraktivne industrije i kvalitetne kompanije.  Naprimjer – prije nego sto se desio krah kreditnog trzista, bankarstvo/finansijska industrija je postizala rekordne rezultate.  Tako da mnogi investitori nisu primjetili razliku izmedju Bear Stearn-a i Goldman Sachs investicijske banke jer su obadvije banke imale odlicne rezultate.  Medjutim kada se je dogodio pad i poceli otpisi imovine izgubljene kroz subprime hipotekarne kredite, Bear Stearn je propao dok vodja industrije (investicionog bankarstva/brokerska kuca) Goldman Sachs je jos uvijek ostala respektabilna firma.  Ne znaci da i Goldman Sachs nije pretrpio gubitke, ali ipak njihovi gubitci su daleko manji od ostalih manje kvalitetnijih firmi koje se nalaze u istoj industriji.
5. Imali smisla vasa investicija!?  Warren Buffet tvrdi da svaka njegova investicija je bila bazirana pod pitanjem da li investicija ima smisla.  Jeli logicne ili nije?  Uzimjuci u obzir Buffet-ove rezultate kao investitor, onda je tesko napraviti argumenat protiv njegovih metoda.
6. Iskoristite paniku na trzistu/Skepticno propratite euforiu.  Trenutno je idealno vrijeme kupiti mnoge dionice kvalitetnih kompanija cija je vrijednost opala zbog spekulacija i investitorske zabrinutosti stanja trzista.  Skupite hrabrosti i ulozite u kompanije koje imaju solidne finansije (balance sheet) i ciji proizvodi su smatrani najboljim na trzistu.  Ne dozvolite da vas uhvati euforia i da ulozite novac u spekulativne kompanije koje imaju kratko-trajnu vrijednost.

Opet ponavljam ovo su samo neki od mnogih savjeta koji kruze po americkim formama medija od poznatih investitora poput Warren Buffet-a i Jim Cramer-a.  Neki savjeti mogu biti veoma pomocni dok drugi mozda uopste nece biti relevantni vasim prilikama.  Ali u svakom slucaju, u nasoj je koristi da budemo sto vise informisani.

PS  Samo nesto za kraj – prema popularnoj investicijskoj stranici Motley Fool, za ulozenih $100 (i reinvesticijom dividenda) u McDonald’s datuma 04/01/1971, trenutno bi tih $100 vrijedilo $18,842 dok ista investicija u Altriu bi vrijedila $74,600.  Ovo je cinjenica, i najjaci argument protiv skepticara koji misle da je najbolje cuvati novac ispod jastuka.

Komentari (0)

Gledajući stanje srpske industrije asset managementa ili upravljanja fondovima u rađanju, ne mogu a da ne primetim sledeću stvar: Ukupna vrednost imovine kojom su na dan 4. jun 2008. upravljali svi investicioni fondovi u Srbiji manja je za tačno 3.035.134,74 evra u odnosu na 24. avgust 2007. godine. Pri tom treba naglasiti da su avgusta prošle godine aktivno poslovala svega tri fonda, dok ih sada na tržištu ima tačno 11.

Takva situacija me navodi na sledeće razmišljanje.

Kada se ova industrija rađala u Americi i Evropi u 19-om veku, menadžeri investicionih fondova su generalno bili veoma obazrivi sa novcem svojih klijenata. Plašili su se da ga ne izgube, jer sa gubitkom ulagača i oni sami bi gubili reputaciju i društvenu poziciju.

U međuvremenu, stvar se dosta promenila. U poslednjoj deceniji svedoci smo barem dva globalna momenta ludila, kad su menadžeri fondova hrlili u rizične stvari i gubili sredstva koja su im poverena investirajući u Internet krajem 90-tih i u subprime hipotekarne kredite u poslednje 2-3 godine.

Ali i pored toga, na Zapadu postoji strahopoštovanje prema tuđim sredstvima koja su vam data na upravljanje i čuvanje. Brojne tužbe i presude u korist investitora svedoče o tome da je društvo na strani investitora. Najpoznatija je presuda sudije iz Masačusetsa koja je i definisala neophodan stav menadžera fonda kao stav "obazrivog čoveka," tj. čoveka koji ulaže tuđ novac kao što bi ulagao svoj, tj. novac svojih prijatelja, komšija i rodbine.

O tome kako i koliko drugi investicioni fondovi u Srbiji poštuju pomenuti stav ne želim da govorim. Jedino znam da se mi u Citadelu, apsolutno se držimo "pravila obazrivog čoveka". Između ostalog i zato što je u Triumph uložilo dosta naših prijatelja, komšija i rodbine, ali i zbog toga što ne želimo ni u kom slučaju da se nešto desi kapitalu naših investitora za koji ćemo da se borimo do poslednjeg atoma snage. A imamo je, hvala Bogu, dovoljno.

Komentari (6)

Svakim danom dobijamo vijesti o milijardnim gubicima i patnjama svijetskih ekonomija i finansijskih korporacija prouzrokovanim investicijama u američke i zapadno evropske hipotekarne portfolie/nekretnine i finansijske kuće.

Mnogi investitori su izgubili ogromnu vrijednost u svijetskim bankama poput James Barrow-a za koga se procijenjuje da je izgubio $990 miliona sa svojim 2007. ulaganjem u Bear Stearns. Ne brinem se previše za gospodina Barrow-a, jer prilično sam siguran da je njegov životni standard i dalje daleko veći od prosiječnog stanovnika na ovoj planeti. Ali dijelim zabrinutost za štetu koju je ova kreditna kriza nanijela američkom tržištu, a time i svijetskom finansijskom tržištu (globalizacija ima domino utjecaj).
Navedeni milijardni gubitci su nanijeli ozbiljne poteškoće finansijsko-kreditnoj likvidnosti zapadnim bankama, što je u vremenu od nekoliko mjeseci (avgust – novembar 2007.) prijetilo totalnu zaleđenost zapadnog finansijskog sistema.

Dogodio nam se “Black Swan” (Crni labud) – nešto što je teoretski moguće, ali se ipak ne očekuje iz razloga što su šanse da se dogodi previše male - teorija koju je prvi počeo da koristi Nassim Nicholas Taleb upozoravajući da se previše minimizira mogućnost rizika i da banke previše zavise o rizičnim modelima koji nisu u sposobnosti da procijene nepredviđene događaje.

Međutim u novembru kada stabilnost finansijskog tržiđta nije izgledala nimalo obećavajuće, baš u momentu kada sam razmišljao da se opet vratim kuharstvu – profesijom kojom sam se bavio i izdržavao tokom studiranja, opet se desilo nešto nepredviđeno – Državni investicijski fondovi!

Državni investicijski fondovi (Sovereign Wealth Funds/Državni vrijednosni fondovi) su fondovi pod vlasništvom država koji su obično sastavljeni od valutnih rezervi, dionica, bondova, nekretnina i ostalih finansijskih instrumenata. Mada su do 2007. godine bili poprilično nepoznati u finansijskom krugu, ovi fondovi međutim ni počemu nisu novo izumjeće. Najstariji fond, Kuwait Investment Authority, je osnovan 1953. od kuvajtske zarade od naftne proizvodnje.

Zbog toga što su državni fondovi većinski formisani od vlada koje imaju budžetske surpluse i do sada su akumulirali ogromne rezerve stranih valuta, najveći fondovi se nalaze u naftno-proizvođačkim zemljama poput Ujedinjenih Emirata, Norveške, Kuvajta, Katara, Rusije, Saudijske Arabije, ali takođe u 2007. zemlje poput Kine i Južne Koreje oformile su investicijske fondove čija je vrijednost procijenjena preko 400 milijardi američkih dolara.

Najveći Abu Dhabi Investment Authority (ADIA) kontroliše oko 875 milijardi američkih dolara, slijedi Norveški The Government Pension Fund of Norway (GPF) koji vrijedi 350 milijardi američkih dolara, Government of Singapore Investment Corporation (GIC) vrijedi 330 milijardi dolara i Kuwait Investment Authority (KIA) koji vrijedi 250 milijardi dolara. Novooformljena China Investment Corporation (CIC) već ima vrijednost od 200 milijardi američkih dolara, takođe Singaporski Tenasek vrijedi 159 miliarde američkih dolara, mada oni sami sebe zvanično ne smatraju državni fondom.   Manje vrijedniji, ali koji su ipak bili jako aktivni u investicijima u 2007. su Qatar Investment Authority (QIA), Dubai Emiratov Istithmar i Saudijski Sovereign Wealth Fund.

Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (The International Monetary Fund) ukupna vrijednost ovih fondova se nalazi negdje između 2,5 – 3 triliona američkih dolara. Zbog naftne cijene, istraživačka firma International Financial Services London procijenjuje da već za 2 godine vrijednost ovih fondova će se uduplati, dok u godini 2015. vrijednost ovih fondova se očekuje da bude oko 10 triliona američkih dolara.

U zadnje vrijeme ovi fondovi su imali veoma pozitivan utjecaj na kreditnom tržištu zbog inekcije kapitala u zapadne banke koje su bile na koljenima zbog pretrpljenih masovnih gubitaka od hipotekarne katastrofe. Državni investicijski fondovi su uložili oko 60 milijardi američkih dolara u banke od početka kreditnog rizika.

Government of Singapore Investment Corp. je uložio 9,75 milijardi američkih dolara, dok ne objavljeni investitor iz Bliskog istoka je investirao oko 1,77 miliardi dolara u UBS, najviše pogođenu evropsku banku od hipotkarnog gubitka. CIC je postao 10% vlasnik Morgan Stanley-a sa investicijom od 5 milijardi dolara, ADIA je postala 4,9% vlasnik američkog giganta Citigroup-e sa investicijom od 7,5 milijardi američkih dolara, dok je Temasek kupio oko 9% Merill Lynch-a.

Finansijske institucije nisu jedine u koje su državni fondovi uložili novac:

Dubai je u decembru kupio 6,5% MGM-a, Sony, HSBC, Och-Ziff. CIC je postala najveći dioničar (9,9%) Blackstone Group-e, Dubai je kupio 20% Nasdaq-a, Barney’s, Mauser i takođe 3% EADS. Singaporski GIC je vlasnik 80 milijardi dolara vrijednosti nekretnina poput AT&T Corporate Center u Chicagu, Shiodome City Center u Tokiju i Merill Lynch-ov europski štab u Londonu. ADIA je investirala u Carlyle Group (7,5%) i Walden Capital ... Sve u svemu lista je preduga.

Uspijeh državnih fondova je teško procijeniti pošto finansijska transparentnost nije razvijena u ovim institucijama. Neki analitičari tvrde da su ovi fondovi prošle godine zaradili oko 180 milijardi američkih dolara, više od pola godišnjeg profita od proizvodnje nafte ($350 milijarde). Dok drugi izvještaj pokazuje da je norveški fond izgubio vrijednost $14,5 milijardi u prvoj četvrtini 2008. Prema dioničkim kretanjima, državni fondovi su pretrpjeli veliki pad vrijednosti zbog svojih investicija u bankarskom sektoru (i preko 20% u nekim bankama).

Ali rukovodioci ovih fondova podsjećaju javnost da su oni pasivni, konzervativni i dugotrajni investitori koji smatraju da su američke i evropske banke nisko procijenjene zbog korištenja “mark-to-market” računovodske prakse.

Aktivnost državnih fondova je napravila toliku buku da se konačno morala i održati sjednica u američkom Kongresu preispitivajući njihovu ubrzanu investiciju u američki ekonomski sistem. Mnogi kongresmeni su podigli buku da ova strana ulaganja prijete američkoj nacionalnoj sigurnosti. Tokom pokušaja da kupi nekoliko američkih luka, Dubai je naišao na ogromnu protivnost u američkoj javnosti, ali i u političkim krugovima. Na kraju, Dubai je bio primoran da povuče svoju ponudu.

Moj senator iz New York-a Chuck Schumer tvrdi da su ispitivanja investicija državnih fondova opravdana zbog toga što postoji mogućnost da ovi fondovi ulažu zbog neekonomskih faktora i prema tome njihove odluke su možda politički bazirane.  Koristeći slučaj između Rusije i Ukraine u vezi gasa, Schumer se zalaze da bilo koje američke kompanije koje imaju “stratešku važnost” za SAD ne smiju biti pod vlasništvom ovih fondova. Prošlog mjeseca, glavni čovjek Dubai World-a je upozorio EU regulatore da će njihove regulacije negativno utjecati na investiciju kapitala ovih fondova u EU. Francuski Sarkozy je otvoreno zaprijetio ovim fondovima da svojim “agresivnim” investicijama neće moći proći u Francuskoj – što je začudilo sve bankere uzimajući u obzir da nijedan fond još uvijek nije uložio veliku sumu novca u Francusku.

Međutim, javna debata je preokrenula sentimentalni protektorat zapadnih ekonomija i poštovani ekonomisti, bankeri i direktori poput Goldman Sach Peter Weinberga i Jack Welcha su stali u odbranu državnih fondova. Hank Paulson, sekretar US Treasury-a, je upravo u Emiratima gdje lobira za više investicija u američko tržište ovih fondova. Uprkos tome, svi fondovi su najavili povećano ulaganje svog kapitala u BRIC države – Brazil, Rusija, Indija i Kina – i druge ekonomije u razvoju.

Tokom početka godine, Međunarodni monetarni fond je objavio sporazum između SAD, Singapora i Abu Dhabi-ja u kojem se slažu na povećanu transparentnost finansijskih izvještaja i ciljeva ovih fondova, dok SAD obećava pristup američkom tržiđtu bez ikakvih diskriminatorskih zakona.

Nastavak investicija ponajviše raduje investicijske banke koje predstavljaju kapital ovih fondova. IFSL tvrdi da preko polovina aktive državnih fondova je u rukama menadžera investicijskih banaka. Dubaijev Sameer Al Ansari priznaje da 90% bankera koji se nalaze u Gulf regionu su “druga liga” i da tek dolazeći bankeri imaju iskustva i znanja. Kineski državni fondovi su objavili da će izdati 320 milijardi američkih dolara aktive investicijiskim bankama za rukovođenje.

Kako ovo utječe na Balkan?

Najava državnih investicijskih fondova da će nastaviti sa investicijama u razvijajuća tržista je ohrabrujuća vijest, i potencijalno znači da možemo očekivati inekciju njihovog kapitala i na naša tržišta. To će ponajviše zavisiti o bezbjednosti naših tržišta od socio-političkih faktora i nastavka ekonomskih reformi koje poboljšavaju investitorske mogućnosti da ulože svoj novac bez brige o diskriminatorskim mjerama koje su pokazane u SAD i EU. Naravno, idealna atmosfera takođe zahtijeva umanjene birokratske procedure i što manje poreze na zaradu.

Uzimajući u obzir prijateljske odnose mnogih zemalja na Balkanu sa zemljama koje imaju navedene državne investicijske fondove poput Ujedinjenih Emirata, Kuvajta, pa i Rusije kroz svoj Russian National Wealth Fund osnovan ove godine i već vrijedan $32,7 milijarde, onda sve su indikacije tu da očekujemo ovaj vrijedan kapital i u našim ekonomijama.

Prema njihovim dosadašnjim praksama, ovo takođe znači da će koristiti usluge vodećih regijskih investicijskih firmi, što u balkanskom regionu zasigurno čini Citadel Investment Services Group. Citadel Investment Services Group se savršeno poklapa sa njihovim prioritetima da sarađuju sa najkvalitetnijim i svijetsko iskusnim finansijskim stručnjacima. 

Komentari (0)